Evo jučer sam došla iz one rupčage...iz bolnice...tamo je užas,ko nije bio nek zna! al eto živa sam!!! javljam se napokon i tu...
Kad se boriš protiv samog sebe, svojih osjećaja i strahova. To je najgori osjećaj. Rastrgana sam između dva svijeta. Između svojih snova i stvarnosti. Jer jednostavno, nakon toliko borbe sa svime, umrla sam iznutra. Prestala sam se nadati kako će možda biti bolje... Sjećanja koja me trgaju me malo po malo. Sve dok mi srce do kraja ne iskrvari. Sve dok više neću postati slijepa od suza koje mi se skupljaju u očima. Moje suze ne teku. Jer nisam naučila plakati. Oči mi se cakle i postaju crvene, ali onda… suze povučem u sebe. Ne znam zašto. Možda jer su moje suze krvave i pune boli. Prije su tekle same od sebe i željela bi da i sad mogu. Jer bi sva patnja izašla iz mene… Nakon dugo vremena, pružila mi se ruka ljubavi i sreće. Sve što je bilo na meni, je da primim tu ruku i počnem ispočetka. Otvorim novu stranicu. Prvo se nisam usudila primiti ju. Jer sam znala da ne želim opet osjetiti bol i doživjeti razočaranje kojeg se toliko bojim. Ali onda sam shvatila kako je to možda nova prilika a ja ju propuštam... Zbog svoje nesigurnosti i nepovjerenja. Jedan dio mene htio je prihvatiti tu ljubav i sreću, dok onaj drugi mi je govorio suprotno… Na kraju sam ipak primila tu ruku i prešla preko svega. Na početku je sve bilo lijepo ali ljubavi nisam dopuštala da mi se potpuno približi... Držala sam ju podalje od srca jer još uvijek je bio prisutan strah... I još dugo će biti… Pružena mi je velika ljubav... Nakon dugo vremena sam se počela osjećati voljeno i sretno. Ali moja sreća je sa dozom straha. Poklonjeni osmijeh duboko skriva suze. I ja želim pustiti svoju ljubav, dati joj krila i oživjeti ju. Svaki put kad to pokušam, kao da radim nešto protiv sebe. Odjednom se slomim i odustanem. Dugo vremena sam izbjegavala ljubav. Nisam ju nikome pokazivala i zato više ne znam pokazat sve što je u meni. Zarobljena sam u samoj sebi, u svojim osjećajima. Tražim izlaz iz toga… jednostavno nemam snage više boriti se za život,nemam snage ponavljati istu priču, dosta je...ali život ide dalje svi to kažu, ja sam mrtva iznutra,ne ide život dalje, ide onomu ko ima svog/ju voljenu/ga i ko ima one koji te vole,al ipak neide, nemoj žalit za onim što nisi učinio,žali za onim što je već učinjeno i za onim što nemožeš učiniti...Da i pitamo se gdje je sreća u svemu tome na kraju, nema nigdje sreće...gdje je nestala i zašto?? nikad nečemo saznati...
|